AGENCIJE
Prije trideset i pet godina, 26. aprila 1986. godine, došlo je do eksplozije na četvrtom reaktoru Černobilske nuklearne elektrane. Velike količine radioaktivnih čestica uzdigle su se na visinu od 1.500 metara, і nošene vjetrom, krenule su prema Skandinaviji, zatim srednjoj i jugoistočnoj Evropi. Peti dan nakon eksplozije, čestice su došle i do naših prostora.
Trideset i pet godina nakon černobilske katastrofe, ljudi postavljaju svijeće i cvijeće na spomen obilježje, posvećeno vatrogascima i radnicima koji su umrli nakon nuklearne katastrofe u Černobilu, tokom noćne službe u Slavutiču, gradu na sjeveru Ukrajine, izgrađenom za evakuisano osoblje nuklearne elektrane Černobil nakon katastrofe 1986. godine koja se dogodila u blizini grada Pripjata.
Pripjat je ostao zamrznut u vremenu te najgore svjetske nuklearne katastrofe 1986. U Pripjatu, gradu duhova kilometrima udaljenom od pogona u Černobilu, sobe u sablasnim stambenim blokovima pune su ostavljenih stvari bivših stanovnika.
Ukrajinske vlasti kažu da život za ljude možda neće biti siguran u području Černobila još 24.000 godina. U međuvremenu je to područje postalo utočište divljih životinja s losovima i jelenima koji lutaju obližnjim šumama.
Deseci sela i gradova, nekad naseljeni stotinama tisuća ljudi, napušteni su nakon katastrofe, no unatoč opasnosti od zračenja na tom području živi više od stotinu starijih ljudi.
Oko 135.000 ljudi nakon katastrofe je evakuirano iz gradova Pripjata, Černobila i okolnih naselja u čijoj blizini se dogodila nesreća, a još tisuće ljudi bilo je kasnije izloženo radijaciji tijekom saniranja posljedica.
Ukrajinske su vlasti nedavno zatražile službenu zaštitu UNESCO-a za to podučje u koje dolazi sve više turista.
Dr. Alica Bauman (1928. – 2017.) bila je prva osoba u bivšoj Jugoslaviji koja je javnost obavijestila da se zbog nesreće u Černobilu značajno povećao nivo radioaktivnosti i na ovim prostorima. Da se u Černobilu dogodila katastrofa, prvi su u ponedjeljak 28. aprila 1986. godine spoznali radnici u švedskoj nuklearnoj elektrani Forsmark, 75 kilometara jugoistočno od Uppsale. Švedsko-britanski hemičar Cliff Robinson prvi je za sigurnosne provjere na ulazu u kontrolisani dio elektrane primijetio da uređaj detektuje visoku dozu zračenja na njegovim cipelama. Zaprepastio se, a uskoro su sličan problem primijetili i njegove kolege. Zabrinuti zbog mogućeg oštećenja u pogonima, čelni ljudi nuklearke Forsmark obavijestili su švedske vlasti,…
U ranim satima 26. aprila 1986. godine, jedan od četiri nuklearna reaktora elektrane je eksplodirao.
– Eksplozije su se desile tokom testa provjere funkcija hlađenja na ograničenoj snazi reaktora Jedinice 4.
Sistemi za upravljanje energijom i sigurnost su bili ugašeni prije provjera kako bi se izbjegle smetnje.
– Reaktor je trebao raditi na 25 posto kapaciteta tokom testa, ali je pao na ispod jedan posto što je primoralo radnike da polako povećavaju nivoe snage.
– Neočekivan skok snage doveo je do eksplozije gorivih peleta u reaktora, što je dovelo do veće eksplozije koja je raznijela krov reaktora težak 1.000 tona.
– Oblak radioaktivnog materijala je oslobođen u atmosferu, a miješanje vazduha i gasa ugljik-monoksida u reaktoru je dovelo do izazivanja vatre, odnosno požara koji je gorio devet dana.
Reakcija
– Prvo su poslani vatrogasci da sipaju vodu u reaktor, da bi ih potom zamijenili vojni helikopteri koji su izbacili više od 2.400 tona olova i 1.800 tona pijeska u pokušaju da ublaži i apsorbuje vatru.
– 27. aprila, područje u krugu od 30 kilometara oko postrojenja je okarakterisano kao Zona isključenja nuklearne elektrane Černobil, odnosno Zona isključenja.
– Približno 116.000 osoba koje su živjele u Zoni isključenja je evakuisano, a područje je stavljeno pod vojnu kontrolu. Zona je kasnije proširena i još 230.000 osoba je izmješteno,
– Hiljade ljudi je učestvovalo u pokušajima suzbijanja katastrofe, pritom su stavljali vlastiti život i zdravlje u opasnost. Ti ljudi su kasnije bili poznati kao „likvidatori“.
– Na brzinu izgrađena kupola „sarkofag“, napravljena od čelika i betona, napravljena je iznad reaktora kako bi se obustavilo emitovanje radijacije u atmosferu. Završena novembra 1986. godine, kupola je došla u stanje da se ne može popravljati, što je izazvalo strahove za sigurnost, pa je 2016. zamijenjena pokretnom metalnom strukturom.
– Sovjetskom savezu je trebalo dosta vremena da prizna ozbiljnost incidenta sve dok nije bio primoran objasniti neobično visoke nivoe radijacije u vazduha koje su otkrile stanice za praćenje u Švedskoj nakon eksplozije. Aprila 28. je objavljeno saopštenje od 20 sekundi u kojem se priznaje incident.
– Elektrana je zvanično 2000. stavljena van pogona.
Koliko je ljudi umrlo?
– Najmanje dvije osobe su poginule u početnim eksplozijama.
– Širina uticaja na zdravlje ove nesreće i dalje je veoma kontraverzna jer je u nekim slučajevima teško izolovati radijaciju kao pojedinačni uzrok smrti ili bolesti.
– Kako navodi Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), približno pet miliona osoba trenutno živi u područjima Bjelorusije, Rusije i Ukrajine gdje su prisutni visoki stepeni radijacije.
– Više od 130 osoba koje su bile ili na mjestu nesreće ili su bile dio početnih napora čišćenja situacija imaju akutni radijacijski sindrom (ARS).
– Od 134 potvrđena slučaja ARS-a, 28 ih je preminulo u nekoliko sedmica od nesreće.
– Prisutan je bio ogroman porast slučajeva tumora štitne žlijezde među ljudima koji su bili djeca i živjeli na najzagađenijim područjima u vrijeme eksplozije, registrovano je približno 5.000 slučajeva u Rusiji, Ukrajini i Bjelorusiji. Ovo je zbog konzumacije mlijeka koje su davale krave hranjene na pašnjacima zagađenim radioaktivnim jodom.
Koje su bile posljedice za okolinu?
– Eksplozija je oslobodila 400 puta više radijacije od atomske bombe bačene na Hirošimu tokom Drugog svjetskog rata, pokazuju podaci Međunarodne agencije za atomsku energiju.
– Radioaktivnost se širila Evropom, stizala čak do Skandinavije i Velike Britanije gdje su neke farme imale post-černobilske restrikcije do 2012. godine.
– Zona isključenja jedno je od najradioaktivnijih područja na svijetu.
– Pošto nema ljudi, došlo je do rasta gustih šuma što je dozvolilo razvoj života divljih životinja. Međunarodna radioekološka laboratorija Černobil zabilježila je viđanje više od 400 vrsta životinja u ovom području, uključujući i 50 ugroženih vrsta.
– Procjene kada će Černobil biti pogodan za život ljudi ekstremno variraju i iznose od nekoliko stotina do 20.000 godina.
Koliko je sigurno ići u Zonu isključenja?
– Vlada Ukrajine je 2011. godine Zonu isključenja i zvanično proglasila turističkom atrakcijom.
– Ova lokacija privlači hiljade posjetilaca svake godine.
Postala je sinonim „tamnog turizma“ koji uključuje putovanja na mjesta povezana sa smrću ili patnjom.
– Uprkos visokim nivoima radijacije, hiljade osoba su se vratile u svoje kuće u Zoni isključenja u godinama nakon katastrofe, dok neki nikada nisu ni otišli.
– Približno 200 osoba živi trenutno u Zoni isključenja. Poznati kao „naseljenici po vlastitom izboru“, oni su većinom starije osobe koji su živjeli u tom području i odbijaju otići.
