Rezolucijom 47/3 Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 1992. godine ustanovljen je Međunarodni dan osoba s invaliditetom. Ovaj dan obilježava se 3. decembra s ciljem poboljšanja razumijevanja problema invaliditeta i mobilisanja podrška za dostojanstvo, prava i dobrobit osoba s invaliditetom. Takođe, nastoji se povećati svijest o dobiti koja će proisteći iz integracije osoba s invaliditetom u svakom aspektu političkog, društvenog, ekonomskog i kulturnog života.
Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) procjenjuje da više od milijardu ljudi – oko 15% populacije u svijetu – ima neki oblik invaliditeta. Od ovog broja, procjenjuje se da 450 miliona živi s mentalnim ili neurološkim stanjem – a dvije trećine tih ljudi neće potražiti stručnu medicinsku pomoć, uglavnom zbog stigme, diskriminacije i zanemarivanja. Procjenjuje se da još 69 miliona pojedinaca svake godine u svijetu trpi traumatične ozljede mozga, dok je jedno od 160 djece identificirano kao osoba sa spektrom autizma.
Ovo su samo neki primjeri miliona ljudi koji trenutno žive s invaliditetom, a koji se ne vidi odmah, i podsjetnik na važnost uklanjanja barijera za sve ljude koji žive s invaliditetom, i vidljivim i nevidljivim.
Nažalost, predviđa se porast ovog broja s obzirom na starenje stanovništva i povećanje učestalosti nezaraznih bolesti.
Iako se invaliditet povezuje s nepovoljnim položajem, nisu sve osobe s invaliditetom u istom nepovoljnom položaju. Mnogo toga zavisi od konteksta u kojem žive, i od toga da li imaju jednak pristup zdravlju, obrazovanju i zapošljavanju, između ostalog.
Tokom pandemije COVID-19, izolacija, prekid veze, poremećena rutina i umanjene usluge u velikoj su mjeri uticali na život i mentalno blagostanje osoba s invaliditetom širom svijeta. Širenje svijesti o nevidljivim invaliditetima, kao i o tim potencijalno štetnim – i ne uvijek odmah uočljivim – uticajima na mentalno zdravlje, presudno je jer se svijet nastavlja boriti protiv virusa.
