Na području novogradske opštine mnogo je porodica koje imaju troje ili više djece, a u toku je prijava za „Ponosne kartice RS“ kojima majke koje imaju troje ili više djece ostvaruju popuste na kupovinu ili razne usluge. Prema posljednjim informacijama iz opštinskog Odjeljenja za društvene djelatnosti, do sada se za „Ponosne kartice“ prijavilo 111 porodica, a poziv je otvoren do 9. aprila.
Budući da je rodteljstvo u svakom slučaju ogroman i odgovoran posao koji svakodnevno traje 24 časa, nas je zanimalo kako funkcionišu porodice sa troje male djece, a porodice Drljača, Janković i Vojnović su nam to otkrile.
Gordana i Danijel Drljača roditelji su dva dječaka i jedne djevojčice: najstariji Dušan ima osam godina, srednja Milica tri i po i najmlađi Lazar godinu i po. Oni žive u Rudicama tako da je organizacija oko škole i vrtića svaki dan posebna priča, pogotovo u uslovima epidemije virusa korona.
„Nije da je lako, ali se nekako snalazimo. Budući da suprug ne radi, on čuva najmlađe dijete kojem ja ujutro sve pripremim i ostavim, dok ja spremam srednje dijete, to jest djevojčicu Milicu koju vozim u vrtić dok se najstariji Dušan sam sprema za školu. Zatim nas troje krećemo, prvo Dušana ostavim pred školom, zatim Milicu odvezem u vrtić i na kraju se ja vraćam na posao. Sada je ponovo krenula online nastava što mi je čak teže jer sad radim od kuće, a oni su svi tu i ometaju me i dosta je napornije. Ipak, sve se to isplati budući da su sad svi manje-više samostalni jer svi hodaju. Znaju se sada sami zaigrati, bude tu i pokoja svađa, ali se brzo pomire i mnogo se vole. Na kraju se sav taj napor i patnja isplate kada vidim osmijeh i ljubav na njihovim licima.“ priča majka Gordana i dodaje:
„Ja sam uvijek željela da imam troje djece, međutim, prvo i drugo smo planirali, a treće je došlo malo prebrzo, među njima je razlika samo godinu i deset mjeseci. To nas je malo iznenadilo, ali budući da smo planirali da imamo troje djece, to smo prihvatili. Bilo je teških momenata, ali sve je prošlo zaista brzo i sada je dosta lakše.“
Ona kaže da ni putovanja nisu posebno teška, jeste da treba dosta stvari da se pripremi i ponese, ali se sve može i kupiti ako se zaboravi ponijeti. Sa djecom do sad nije imala ni nekih većih problema što se tiče dječijih bolesti, osim malih prehlada, ali se desi da ih to zadesi sve troje odjednom i tada niko ne spava.
Gordana smatra da „Ponosne kartice RS“ veoma dobro stvar.
„Ugodno sam se iznenadila, čula sam da to u Banja Luci traje već neko vrijeme i mislim da je to jedan lijep gest, barem nešto da se pripomogne višečlanim porodicama jer što je više djece više je troškova i svaka pomoć je dobro došla.“
Na kraju razgovora Gordana nam je rekla da što je više djece, sve je ljepše mada to donosi određena odricanja i određene žrtve i nije nimalo lako, ali da se može jer je to nešto što zaista vrijedi i za šta se isplati potruditi i boriti.
Slađana i Aleksandar Janković upoznali su se u studentskom domu u Banja Luci gdje su oboje studirali. Iako je Slađana iz Doboja, ona je zbog ljubavi prema Aleksandru došla u Novi Grad gdje je pokrenula svoju privatnu stomatološku praksu, a njihova ljubav krunisana je sa troje djece-Matej ima trinaest godina, Maja sedam i po i Marija četiri.
Njih dvoje ističu da nije lako, ali da su djeca najveće bogatstvo i da se sve može kad se hoće.
„Kad se hoće, sve se može, djeca su najveće bogatstvo i pored svega što smo postigli u životu. Karijera vrijedi, ali se ništa ne može porediti sa djecom i mislim da su oni prava vrijednost i jedino što ostaje iza nas“ ističe Slađana na početku razgovora dok Aleksandar dodaje:
„U suštini, prvo dvoje smo planirali ako se to može tako reći, dok je najmlađa Marija odlučila sama da se rodi i ona nam je sada razonoda. Najbrže je napredovala od njih sviju jer je morala da se izbori za svoje mjesto i s njom je bilo najlakše.“
Porodica Janković živi u Poljavnicama i organizacija njihovog dana ponekad je zaista stresna. Budući da Aleksandrova majka živi u istom domaćinstvu, od nje imaju veliku pomoć i oboje ističu da ne znaju kako bi bez nje.
„Veliku pomoć imamo od bake koja se maksimalno daje za njih tako da smo mi sigurni kada smo na poslu da su djeca u sigurnim rukama. Nekada znamo tri-četiri puta ići do grada i nazad, u zavisnosti od treninga i slično, a zna se i desiti da se vidimo samo u prolazu, razmijenimo ključ od auta i svako ide svojim putem, ali se uz dobru organizaciju sve može postići.“
Iako rijetko, Slađana i Aleksandar uspiju pronaći vremena za sebe, ponekad se radi samo o kafi, a ponekad pobjegnu na dan-dva. Uglavnom se radi o obilježavanju godišnjica ili rođendana.
„Uspijemo nekad pobjeći i napuniti baterije, jer se u našoj kući uvijek galami i nikad nije dosadno. Nekad se svađaju, nekad se vole, ali dosadno nije. Djeca su pravo bogatstvo i to je jedini pravi trag da smo mi na ovom svijetu uopšte postojali.“
Na kraju razgovora, oni su zaključili da su „Ponosne kartice RS“ dobra stvar jer će to pomoći mnogim roditeljima sa troje i više djece.
Jovana i Danko Vojnović su zajedno živjeli u Banja Luci i nakon nekog vremena su dobili priliku za posao u Novom Gradu koji im je više odgovarao budući da je na poslu na kojem do tad bio Danko radio i vikendima. Smatrali su da je Novi Grad privremeno rješenje, ali su ovdje ostali sada već deset godina i postali roditelji tri djevojčice-sedmogodišnje Dunje te petogodišnjih bliznakinja Anike i Lene.
„Ja više volim manja i mirnija mjesta, svidio nam se život u Novom Gradu, pogotovo nama sa troje djece. U manjem gradu manji su gubici vremena u odvoženju i dovoženju djece iz vrtića, škole i sve nam je na dohvat ruke. Svjesna sam da manji grad ne nudi dosta sadržaja za djecu, ali mi kada želimo dodatne sadržaje odemo kod mojih roditelja u Banja Luku gdje posjećujemo dječije pozorište, bioskop i ostalo. Prednost malog mjesta je i selo koje ovdje imamo, tačnije na selu žive Dankovi roditelji, koje je od neprocjenjive važnosti za našu djecu jer puno vremena provodima u prirodi i djeca su uključena u sve posliće sa bakom i dedom. Tako da je nama Novi Grad super mjesto za život sa naše troje djece“ ispričala nam je Jovana na samom početku.
Njih dvoje su oduvijek željeli bar troje djece, pogotovo Danko koji je jedinac i htio je veliku porodicu. Ona kaže da bliznakinje nisu bile iznenađenje jer su imali genetske predispozicije za to, a nisu se ni mnogo pripremali jer im je dosta značilo iskustvo sa Dunjom.
Bliznakinje su došle na svijet kada je Dunja imala samo godinu i deset mjeseci, a Jovana nama je ispričala kako je tada izgledao njihov svakodnevni život:
„Situaciju je dodatno otežavalo to što su bliznakinje prijevremeno rođene bebe, takozvane Mrvice, ali je na kraju sve bilo u redu. Nije bilo lako, ali smo imali pomoć. Uglavnom su to bili Dankovi roditelji, budući da moji žive u Banja Luci, a i mama je tada radila. Dvije male i jedna veća beba tada su značile sedamnaest pelena dnevno. Iako sam imala pomoć, nije bilo lako, ali brzo prođe i sada se i ne sjećam tog teškog perioda.“
Najstarija Dunja sada ide u školu, dok Anika i Lena idu u vrtić.
„Trudimo se da zadržimo rutinu-naveče sve pripremim, ustajemo u pola šest, nas dvoje se spremimo, zatim budimo njih i oblačimo. Bliznakinje idu u vrtić, Dunja u školu, zatim na posao. Popodne je uglavnom rezervisano za njih, idemo vani, gledamo dugometražne crtane filmove i čitamo. One rano idu u krevet tako da imamo vremena za sebe.“
„Puno je lakše sada dok su veće, ali dok su bile manje znalo se desiti da sve tri zajedno imaju viroze, tako da je to kod nas uvijek trajalo dvadeset dana, a jednom je bio cijeli mjesec da je svaki dan bar jedna od njih imala temperaturu“ prisjeća se Jovana.
Dobra organizacija znači i slobodno vrijeme za mamu i tata tako da djevojčice bar jednom sedmično spavaju kod bake i dede, ali, kako Jovana ističe, najviše vole kada su svi zajedno na okupu.
„Svaki roditelj zna koliko je roditeljstvo težak i odogovoran posao i koliko to može biti naporno u pojedinim momentima, ali isto svaki roditelj zna koliku mu sreću donose djeca i koliko ga ispunjavaju.“
Na kraju se osvrnula i na „Ponosne kartice RS“:
„Uključena sam u dodjelu tih kartica kod nas u opštini, a sama ideja tih ponosnih kartica je super. Kod nas to nije još zaživjelo, ali nadam se da hoće i biće to super stvar u smislu da će porodice sa troje i više djece imati popuste u raznim prodavnicama. To kad se zbroji na nivou godine, nije mala suma. Recimo, jedna porodica iz Banjaluke je u jednoj prodavnici sportske opreme ostvarila popust od 100 KM korištenjem te kartice.“
Na kraju, možemo zaključiti da imati troje djece nije nimalo lak posao, ali da je svakako najljepši i najslađi.
