Naša sugrađanka Ana Milešević nedavno je napunila 18 godina, a već je, zahvaljujući modelingu obišla mnoge egzotične krajeve poput Indonezije, Malezije i Turske. Ana je ovaj posao zavoljela rano i već sa trinaest godina krenula sa slikama i kastinzima.
„Još kao mala ja sam jako bila zainteresovana za modeling, za slikanje i sređivanje i to je nešto što me je ispunjavalo od ranog djetinjstva. Sve je počelo tako što me je primijetila Ivana Bjeljac, koja je naš lokalni fotograf i koja je sa mnom od ranih početaka i pomogla mi je da uđem u svijet modelinga. Ivana me je naučila neke stvari, recimo, kako da dobijem kvalitetne slike što mi je pomoglo u ovom poslu.“
Nedugo nakon što je objavila svoje slike, Anu je primijetila modna agencija iz Beča.
„Mene je primijetila jedna agencija iz Beča koja je pravila kasting u Banja Luci na kome sam se pojavila, naravno, uz njihov poziv i tu sam odmah dobila ugovor koji smo moji roditelji i ja detaljno pregledali i sve je bilo legalno i bili smo zadovoljni tako da sam ja već nakon par dana otišla u Beč na prvo snimanje i potpisivanje ugovora.“, rekla nam je Ana.
Ona nam je otkrila i na koji način djevojke mogu da uđu u svijet modelinga.
„Jednostavno, treba da se ističeš po nečemu od drugih, da ne praviš od sebe nešto što nisi. Treba da budeš prirodan i da voliš to što ćeš možda u budućnosti da radiš i da trudiš oko toga. Ukoliko te agencija ne primijeti, treba da budeš uporan i tražiš ti njih jer ako se trudiš oko nečega to će samo doći. U današnje vrijeme preko društvenih mreža možeš da dođeš do agencije. Recimo, mene su primijetili preko instagrama i tako da smo preko toga sklopili dogovor da dođem na kasting i da uživo porazgovaramo jer je to sigurniji način da se uvjerimo da li je agencija ozbiljna i slične stvari.“ istakla je Ana u razgovoru za naš Radio.
Ipak, odluka da se sama zaputi u svijet nije bila laka.
„Ja sam tada tek bila napunila 17 godina i za mene ta odluka nije bila teška jer sam avanturista, dok je mojim roditeljima to ipak bio šok jer sam maloljetna i da me puste da idem sama na drugi kraj svijeta jer ne znam šta me čeka, ali i oni su uspjeli da sve to prebrode tako da je sve dobro završilo.“
Ana nam je ispričala svoja iskustva iz Indonezije i Malezije, gdje je provela tri mjeseca.
„Ljudi su tamo drugačiji, dosta su prijatni i topli, druželjubivi su, sa svima možete da popričate i ono što je zanimljivo da ljudi iz Azije kada vide nas Evropljane, oni nas zaustavljaju na ulici i slikaju se sa nama kao da smo mi neke super zvijezde iako to nismo.“
Pitali smo Anu i kako izgledaju snimanja na kojima je učestvovala.
„Svi misle da je modeling jednostavan i lak posao jer ne shvataju da nekad po dvanaest, trinaest ili čak petnaest sati moraš da stojiš na štiklama, da se presvlačiš, da poziraš, recimo u jednoj minuti moraš da napraviš 20 poza i pauze su veoma kratke. To je stvarno naporno i psihički i fizički, a većina ljudi to ne razumije.“
Ana ističe da agencije za modela organizuju sve-od avionskih karti do vozača sa aerodroma, smještaja u hotel, džeparca, klijenata i svega ostalog. Ona takođe kaže da se od ovog posla može zaraditi, pogotovo ako je to jedino čime se bavite, kao na primjer supermodeli u Americi.
U nastavku Ana nam priča da je odnos s agencijom totalno drugačiji od onog što ljudi misle.
„Svi misle da ti kao manekenka stalno moraš da držiš dijete, da je sve jako strogo, ali zapravo i nije. U strvi, svaka manekenka ima slobodu da bira koje poslove će da radi-ako ne voliš da eksponiraš svoje tijelo, niko te neće forsirati da se slikaš u kupaćem kostimu, donjem vešu ili nečemu što ti ne odgovara. Tu će da ti progledaju kroz prste, dok, na primjer, ne možeš da kažeš ne poslovima koji ne otkrivaju tijelo. Isto tako što se tiče dijete-nekada su manekenke morale biti izrazito mršave dok je sada to malo drugačije i može da se bude normalne građe.“
Što se tiče agencije, Ana je još istakla da one zapravo imaju prijateljski odnos prema modelu, tako da uvažavaju ukoliko model ima druge obaveze, kao što je škola i slično, tako da modeli rade onda kad oni to žele, tačnije prema dogovoru.
Kada je riječ o revijama i snimanjima, Ana daje prednost revijama.
„Revije su, bar meni, više zabavne, jer recimo prvi dan revije ideš samo na probavanje, kako će to izgledati, drugi dan je proba šminke i frizure, kao i vježbanje koreografije. Meni je to jako zabavno jer se stalno dešava nešto novo. Slikanje mi je prilično dosadno jer dugo traje, dugo se stoji, male su pauze, ali ipak, na kraju dana, kada vidiš koliko si posla obavio, budeš ponosan na sebe.“
Za Anu odricanja da bi bila model nisu velika.
„Odricanja nisu velika ukoliko ti sam ne primijetiš mane na svom tijelu i ispraviš ih, što je i bolje, da te ne bi agencija forsirala. Što se tiče odricanja od jela, ja inače nisam ljubitelj slatkiša, tako da mi to ne predstavlja problem.“
Na snimanjima bude vremena i za druženje, tako da je Ana stekla dosta prijatelja iz cijelog svijeta.
„Prva djevojka koju sam upoznala i zavoljela je djevojka iz Litvanije koja se zove Ingrida, sa njom sam provela tri mjeseca, bile smo super drugarice i dan danas se čujemo te se nadam da ćemo nekad pronaći način da se ponovo vidimo.“
Neposredno prije pandemije virusa korona, Ana je bila u Turskoj.
„Zadnje moje putovanje bilo je u Tursku i bilo mi je lijepo turistički, ali što se tiče modelinga, to baš nije bila najbolja prilika za mene jer oni vole dosta krupnije djevojke koje imaju puniju građu.“
Pandemija virusa korona promijenila je i Anine planove, tako da je ona odlučila da pauzira narednih godinu dana dok ne završi četvrti razred novogradske gimnazije, a nakon toga planira putovanje u Kinu.
Mladima je poručila da budu uporni ukoliko nešto žele.
„Mladima želim da poručim da prate svoje snove i da trude oko nečega što im u životu znači, nebitno da li je to modeling ili nešto drugo, bitno je samo da se trude oko onoga što im znači.“
