Tamara Radulović je ime poznato onima koji prate žensku košarku. Ona je godinama nastupala za ŽKK“Sloboda“, a svako ko je ijednom pogledao Tamaru na terenu zna s koliko je ljubavi branila boje svog kluba i koliko je voljela sve vezano za košarku. Međutim, njeno zdravstveno stanje ju je spriječilo da izgradi karijeru pod obručem i to u trenucima kad je bila pozvana u reprezentativnu selekciju. Međutim, za Tamaru ovo nije bio kraj. Borbena kakva jeste, ona je pronašla drugi način da bude posvećena svojoj najvećoj ljubavi-košarci. Postala je sudija. Pored toga, Tamara je student druge godine medicine. Tamaru smo pronašli dok je bila u posjeti svom rodnom mjestu, budući da sada živi u Banja Luci i iskoristili priliku da sa njom porazgovaramo o njenim prvim košarkaškim koracima, odrastanju u Novom Gradu, ljubavi prema košarci i medicini, odnosu sa sestrom koja takođe igra košarku te o još ponekim stvarima.
Tamara je košarku počela trenirati sasvim slučajno, na nagovor prijateljice.
„U to vrijeme igrala sam i folklor, ali sam morala da odaberem između to dvoje. Košarku sam pratila i voljela sam da je gledam i na televiziji i tako je presudila ljubav prema košarci.“
Tamara je u ŽKK „Sloboda“ prošla kroz sve selekcije, a vrlo rano je počela i da nastupa za prvi tim.
„Prošle smo sve selekcije i nas nekoliko smo se izdvojile i već kao kadetkinje smo počele da treniramo sa prvim timom. I već tad smo imale dva treninga dnevno. Ubrzo smo počele da igramo Premijer ligu BIH i tu bih izdvojila utakmice sa Željezničarem, Tuzlom, Zenicom…“
U jednom periodu, Tamara i njena mlađa sestra su nastupale zajedno u „Slobodi“. Tamara kaže da je ponekad dolazilo do nesuglasica između njih budući da su njih dvije tad bile u tinejdžerskom uzrastu.
„Mogu reći da je dolazilo do nekih trzavica između nas dvije, na treningu je znalo dolaziti do nekih kućnih svađa između nas pa bismo bile poslane kući ili bismo dobile neku kaznu, ali to smo prevazišle.“
Tamara je završila novogradsku gimnaziju sa svim peticama u dnevniku. Ona kaže da su profesori imali razumijevanja za njena odsustvovanja sa časova, a posebnu zahvalnost duguje razrednici Jadranki Beri. Sa školskom ekipom osvojila je i republičko takmičenje na Malim olimpijskim igrama tako da su svi profesori bili ponosni na ovu ekipu.
Sa 17 godina Tamara je bila pozvana u reprezentaciju BIH do 18 godina, međutim, zdravstveno stanje ju je spriječilo da ostvari nastup za reprezentaciju.
„Išli smo na pripreme u Sarajevu i Tuzli gdje su treninzi bili jači i tu mi je pozlilo, te sam se, na žalost, morala vratiti kući.“
Poznata kao veoma temperamentna i borbena osoba, Tamari je teško palo saznanje da neće više moći igrati košarku.
„Bilo mi je jako teško. Ja sam poznata kao neko ko je, ako je u nečemu, u tome je do kraja i daje i srce i dušu i tolike godine u košarci, stekla sam prijateljice i sve me je to vezalo, tako da ta spoznaja da ne smijem da se vratim na teren mi je jako teško pala.“
Nakon završene srednje škole, Tamara se zbog fakulteta preselila u Banja Luku, a ubrzo joj se tamo pridružila i cijela porodica. Međutim, ona kaže da joj je bilo ljepše odrastati u Novom Gradu.
„U svakom slučaju, lakše je odrastati u malom gradu. Vidim po svojoj sestri koja mora autobusom ići u školu i na trening, dok je meni sve bilo na pet minuta.“
Već smo spomenuli da, pored košarke, Tamara voli i medicinu, a trenutno je student druge godine.
Nakon saznanja da više neće moći da se bavi košarkom, Tamara nije odustala i pronašla je drugi način da bude prisutna u ovoj igri pod obručima. Postala je sudija. Kako ona kaže, do toga je došlo slučajno.
„Kada sam otišla u Banja Luku, ja sam se povezala sa Zborom košarkaških sudija budući da sam još u Novom Gradu položila za pomoćnog sudiju i nakon nekoliko seminara, počela sam da sudim prvo na MOI, zatim u mlađim kategorijama, a sada sudim Drugu ligu RS za muškarce i prvu za žene.“
Tamarina mlađa sestra Sanja nastupa za banjalučki Mladi Krajišnik koji se takmiči u Prvoj ligi RS i Tamara je već imala priliku da sudi i sestri.
„To je zanimljivo iskustvo budući da se na utakmicama trebamo obraćati službeno jedna drugoj, a mi smo to ponekad zaboravile. Međutim, nema popuštanja prema njoj, tako da je već par puta dobila upozorenje pred tehničku grešku zbog prigovaranja sudiji.“
Na kraju razgovora, Tamara je rekla da nikada ne treba odustajati od onoga što voliš.
„Ja sam sigurna da Bog zatvori jedna vrata, a otvori druga i samo treba da vjeruješ. Ja sam znala da neću odustati od košarke i vjerovala sam da ću naći drugo rješenje i našla sam. Ako čovjek nešto voli, onda treba da se izbori do kraja.“
Cijeli razgovor sa Tamarom poslušajte u emisiji „Daj pet“ koju emitujemo u subotu, 11. maja od 12:30.
