Srpska pravoslavna crkva proslavlja danas Svetog velikomučenika Georgija – Đurđevdan, u spomen na dan kada je ovaj svetitelj postradao 290. godine nove ere.
Mnoge kuće Đurđevdan slave kao krsnu slavu, ali za ovaj veliki hrišćanski praznik vezuje se veliki broj običaja i narodnih vjerovanja koje poštuju i kojih se pridržavaju gotovo svi.
Uspomenu na Svetog Đorđa, odnosno Georgija, svakog proljeća evociraju svi hrišćani – i pravoslavci, i katolici, svako po datumima svog kalendara. Kod pripadnika pravoslavne vjeroispovesti taj dan je 6. maj, dok je kod katolika 23. april. Osim toga, jedan od najvažnijih praznika koje Romi slave u cijelom svijetu je Đurđevdan.
Georgije je rođen u drugoj polovini Trećeg vijeka u Maloj Aziji i kao veoma mlad postao je vojvoda u vojsci rimskog imperatora Dioklecijana.
Braneći hrišćansku vjeru i protiveći se progonima hrišćana, Dioklecijan je bacio Georgija u tamnicu i osudio ga na najteže muke.
Vidjevši da muke ne mogu da slome ni tijelo ni Georgijevu vjeru, Dioklecijan je odlučio da ga pomiluje pod uslovom da prinese žrtvu rimskim božanstvima.
Osim Đurđevdana, ovom svetitelju se čini pomen i 16. novembra – na Đurđic, dan prenosa moštiju u crkvu u Lidiji, Georgijevom rodnom mjestu.
Na ikonama Sveti Đorđe se predstavlja u vojvodskoj odeždi na konju/Đurđevdan/ ili stojeći /Đurđic/, kako ubija aždaju, sa ženskim likom u pozadini.
Đurđevdan je u srpskom narodu praznik sa najviše običaja, koji se razlikuju po sadržini od regiona do regiona.
Ovo je praznik za koji se vezuje veliki broj narodnih običaja, magijskih radnji i verovanja, a ljudi najviše prizivaju i najsnažnije se mole za zdravlje, plodnost i zaštitu, a običaji i verovanja Srba u vezi sa Đurđevdanom su u narodu svakako postojali i pre nego što su primili hrišćanstvo. Sveti Đorđe je svojim praznikom, veruje se, preuzeo ulogu nekog starog srpskog božanstva plodnosti i njegovog praznika.
Đurđevdan se, takođe, smatra za granicu između zime i leta, praznik vezan za zdravlje ukućana, udaju i ženidbu mladih iz kuće, plodnost stoke i dobre useve. Za malo koji praznik kod Srba je vezano toliko običaja i verovanja, pa i magijskih radnji.
Glavni običaji su: Pletenje venaca od bilja, umivanje sa biljem, kupanje na reci.
Uveče, uoči Đurđevdana, neko od ukućana nakida zelenih grančica u najbližoj šumi i njima okiti vrata i prozore na kući i ostalim zgradama kao i ulazne vratnice i kapije. Ovo se čini da bi godina i dom bili „berićetni“.
„Da bude zdravlja, ploda i roda u domu, polju, toru i oboru“.
Ponegde je običaj da ovo kićenje zelenilom vrše na sam Đurđevdan pre zore.
Nekada su na ovaj dan hajduci napuštali svo svoje jatake i mesta u kojima su provodili zimski period i nanovo odlazili u šumu na zakazano mesto da otpočnu sa hajdukovanjem. U narodu je ostalo sećanje na tadašnje hajdukovanje, pa je ostala i izreka „Đurđev danak – hajdučki sastanak, Mitrov danak – hajdučki rastanak“.
