Branko Ćopić - Foto: Novosti.rs

Autor: novosti.rs

Prag sobe-legata književnika Branka Ćopića u zgradi Srpske akademije nauka i umjetnosti dijeli prostor sadašnjosti od intimnog mikrosvijeta omiljenog pisca generacija čitalaca i atmosfere u kojoj su stvarana njegova djela.
Branko Ćopić - Foto: Novosti.rs
Branko ĆopićFoto: Novosti.rs
U njemu posvećenoj sobi sve izgleda kao da je veliki pisac tek stigao iz jedne od svojih redovnih šetnji Tašmajdanom ili sa književne večeri u Francuskoj 7, koje je redovno posjećivao.

Crni šešir odložen je na čiviluk do vrata, štap u ćošku. Nešto dalje na komodi, tanka kožna tašna od koje se Ćopić decenijama nije odvajao.

Soba Branka Ćopića u zgradi SANU (Novosti.rs)

Piščeva radna soba, skromna i nenametljiva, kakav je bio i njen stanar, "tapacirana" je policama sa knjigama, svedena i bez suvišnih ukrasa.

Centralni dio prostorije legata Branka Ćopića - samo jednog od književnika, umjetnika i naučnika o čijoj zaostavštini brine SANU - zauzima garnitura fotelja od crvenog mebla u kojoj je pisac provodio najviše vremena.

Zanimljivo je da je baš u jednoj od ovih naslonjača najviše puta i fotografisan, pa je tako namejštaj iz njegove radne sobe postao sastavni dio velikog broja Ćopićevih fotografija koje se i danas objavljuju u štampi i literaturi.

Za masivnim, ali takođe skromnim radnim stolom, vlada ista jednostavnost - pisaća mašina "olimpija" (kakva se prodavala u svakoj boljoj radnji širom poslijeratne Јugoslavije), drvena kutija za olovke sa prepoznatljivim žigom Tvornice olovaka Zagreb - TOZ-a, od upotrebe uglačano crno nalivpero.

Јedini ukras stola na kome su ispisana najvažnija djela svakog jugoslovenskog odrastanja je izrezbarena drvena kutija za pisaći pribor i sitnice.

Ćopić je pisao u običnim školskim sveskama, drvenom HB-2 olovkom, kako je govorio "nit tvrdom, niti mekom" koju je zarezivao isključivo nožem - jednim istim gotovo pola vijeka.

Skice pjesama, pripovjedaka i eseja kasnije je prekucavao na mašini, a sve rukopise je naručiocima nosio u jednoj istoj tašni.

Soba Branka Ćopića u zgradi SANU (Foto: Novosti.rs)

Teško da bi se drugačije mogao i zamisliti ambijent u kome je stvarao neposredni, glasni i srdačni, veliki Branko Ćopić.

Neponovljivi tumač sentimenta odrastanja, nepogrešivi portretista ljudi Bosanske Krajine, radoznalo dijete u tijelu odraslog čovjeka, u osami svoje radne sobe prenosio je na hartiju nostalgične slike svog djetinjstva pod Grmečom, prisjećajući se topline ličnosti - svojih književnih prauzora:

- Moj djed Rade bio je neobičan čovjek. Njegov začarani svijet, sav satkan od bajki i maštarenja, mjesečine i prozračne svile miholjskog leta, bio je svojevrsni svijet oktobra u ranu jesen, o Miholjdanu, kada su nam u kuću dolazili dragi gosti, kad je sve bilo puno priča i obilja, kad je i mačka sita i miroljubiva, a miš debeo i bezbrižan. Ti djedovi oktobarski dani predstavljaju osnovnu riznicu svih mojih pravih literarnih motiva.

Odatle sam krenuo i počeo da stvaram svijet po liku i podobiju ovog čestitog, duševnog i na svoj način pravednog čovjeka. Koji je tvrdio da je vuk zelen i da prijatelj ne može nestati, ni umrijeti sve dok je kod njega prijateljev džepni sat. Koji kuca kao srce - sjećao se Ćopić svojih prvih dodira sa svijetom mašte i fantazije.

Autentičan namještaj, knjige i predmeti, kao svojevrsni spomenik velikom piscu, po njegovoj smrti preneti su u SANU iz stana u Ulici kralja Milana, nekadašnjoj Maršala Tita, gdje je decenijama živeo.

SANU je sakupljajući zaostavštinu svojih članova, među kojima je i Ćopić, postala čuvar ne samo njihovog znanja i djela, nego i djelića vremena u kome su stvarali.

U analima nacionalne kuće umjetnosti i nauke zapisano je da je Ćopić, pisac gotovo pa legendarnih romana "Orlovi rano lete", "Prolom", "Gluvi barut", "Bašta sljezove boje" i drugih u članstvo ove kuće primljen 1965. godine, najprije kao dopisni član u tadašnjem Odjeljenju literature i jezika.

Među akademike, kao redovan član, izabran je tri godine kasnije, a u SANU je bio aktivan sve do tragičnog kraja 1984. godine.

Umjesto pristupne besjede pročitao je svoju pripovjetku "Dane Drmogaća", i u svečanu salu palate u Knez Mihailovoj na trenutak prenio duh beskrajnih jesenjih priča, kakve su se uz kazane za pečenje rakije, pričale u podgrmečkim selima njegovog djetinjstva.

Najvažniji dio legata Branka Ćopića je njegova lična biblioteka. U njoj je oko 3.000 knjiga koje je pisac sakupljao tokom cijelog svog života.

U njoj je i više kompleta njegovih sabranih djela koja su u visokim tiražima objavljivali najpoznatiji jugoslovenski izdavači.

Na policama Ćopićeve biblioteke dominiraju domaći pisci, mahom savremenici - Andrić, Davičo, Lalić, Krleža, Selimović... Od klasika najviše je ruskih pisaca - Tolstoj, Dostojevski, Gorki, Čehov, Gogolj, Babelj...

Ćopić je volio i čitao i Balzaka, Dimu, Igoa, Šekspira, a posebno, kako je sam govorio, prvu knjigu koju je u životu pročitao - Servantesovog "Don Kihota".

Tu su i desetine knjiga iz čuvenog "Plavog kola" Srpske književne zadruge, Klaićeva "Povijest Hrvata", "Prosvetine" enciklopedije i istorijske monografije.

Ćopić je posebnu emociju njegovao prema svom velikom prijatelju, piscu Ziju Dizdareviću, ubijenom u Јasenovcu, a uspomenu na njega čuvao je i preko njegovih knjiga koje je čuvao u svojoj biblioteci.

Dizdareviću u spomen ispisao je i možda najemotivnije redove svog stvaralaštva - u predgovoru romanu "Bašta sljezove boje", koji je naslovio samo sa - "Pismo Ziji".

Najdraža priznanja stigla od djece

Zbirka odlikovanja Srpske akademije nauka i umetnosti čuva i sva priznanja Branka Ćopića.

Osim ratnih i državnih odlikovanja u ovom fondu je i niz zahvalnica, spomenica i književnih nagrada koje je književnik dobijao na svečanostima širom Јugoslavije.

Od ratnih i državnih priznanja tu su Partizanska spomenica, Orden zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom, Orden bratstva i jedinstva, Orden Republike...

U istoj zbirci su i Oktobarska nagrada Grada Beograda, nagrada Avnoja i Sedmojulska nagrada.

Ipak, piscu su najdraže bile kolajne folklornih festivala i onih za djecu. Iz ovog fundusa koje čuva SANU su nagrade "Neven", "Kurir Јovica", povelja "Kekec", plaketa "Zmajevih dečjih igara", zahvalnice Saveza pionira, biblioteka, kulturnih centara.