foto Čedomir Kovačević

Japanski svilorepac je vrsta leptira iz porodice paunovaca. Krila su im žutosmeđa, na gornjoj strani ima dva para „očiju“, okruglih uzoraka crne, bijele, žute i crvene boje. 

Raspon krila je varijabilan, ali može iznositi čak i do 15 cm, čime spadaju u najveće leptire u Evropi.
Proteklo je već gotovo 150 godina otkako je iz istočnih dijelova Azije u Evropu prenesen leptir japanski hrastov prelac, japanska sviloprelja ili gorska čahura (Antheraea yamamai Guer., familija paunovci, Saturnidae). Uvezen je jer u to vrijeme u Evropi radi bolesti dudovog svilca bila ugrožena proizvodnja svile, a vjerovalo se kako će ovaj istočnoazijski prelac čija gusjenica zapreda krupne svilene čahure, biti dobra zamjena za dudovog svilca. Međutim, očekivanja se nisu ispunila i uzgoj japanskog sviloprelca ubrzo je napušten, no leptiri su se održali, počeli se sami razmnožavati te iz središnje Evrope krenuli ka istoku.
Pedesetih godina prošlog vijeka Slovenci su ih uvezli kao jeftinu, a vrsnu “radnu snagu” u svoje novosagrađene pogone za proizvodnju svile.
Japanski hrastov prelac može imati raspon krila i do 14 centimetara te spada među najveće leptire u Evropi.
Prelci rado dolijeću na svjetlo između 21.00 i 2.00 sata, a nerijetko ih se može zateći ujutro oko gradskih javnih rasvjetnih tijela, pa i usred naselja. Odrasli leptiri žive nakon parenja kratko vrijeme, najviše 4–5 sedmica. Nakon izlijetanja ubrzo dolazi do parenja i odlaganja jaja. Ženke polažu jaja pojedinačno ili u manjim hrpama na tanje grančice za koje ih prilijepe. Jaja prezime, ustvari prezime već male gusjenice unutar jajnih ljuski, i s razvojem mladog lišća u proljeće počinje piljenje mladih gusjenica i prvo hranjenje.
Primarna ishrana gusjenica je lišće hrastova, ali rado uzimaju i list pitomog kestena, te nerijetko i list bukve. Gusjenice narastu do desetak centimetara, krupne su i imaju rijetku dlakavost i svjetlo zelene su boje. U stanju obrane zauzimaju položaj sfinge. Odrasle se gusjenice tokom juna i jula zapredaju u čvrst produljen i svjetlozeleni kokon, čahuru, koju nalazimo najčešće unutar kojeg smotanog hrastovog lista ili pričvršćenu o grančicu.

Japanski hrastov prelac postaje domaćom vrstom na sve većem i većem prostoru. Da li tome uzrok njegova velika moć prilagođavanja u odnosu na ishranu i odsutnost većeg broja prirodnih neprijatelja u novoj postojbini, ostaje tek proučiti. U svakom slučaju i ova vrsta poput mnogih drugih introduciranih pokazuje na izvjestan način nezaustavljivo širenje i povećanje svojih populacija.
Japanski hrastov prelac nije rijetkost ali je izazvao dovoljno pаžnje i natjerao mnoge da se pozabave i nauče štošta o zanimljivom leptiru koji ne šteti nikom, pa ni njemu ne bi trebao niko naštetiti ili iz znatiželje mu oštetiti prelijepa krila.