Dogodilo se na današnji datum, 12. maj

AGENCIJE

Na današnji dan 1904.  rođen čileanski pisac i diplomata Neftali Rikardo Rejes Basualto, poznat kao Pablo Neruda (na fotografiji), najveći liričar Latinske Amerike, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1971. Poslije učešća u Španskom građanskom ratu, gdje se sprijateljio sa španskim pjesnikom Federikom Garsijom Lorkom, uglavnom je bio okrenut idealima socijalne pravde i političkoj borbi za prava potlačenih. U početku je bio pod uticajem modernista i postromantičara, potom je poetsku žestinu i čulnost kombinovao s tradicionalnom pjesničkom formom, a oprobao se i u slobodnijoj pjesničkoj tehnici s nadrealističkim elementima. Kasnije faze karakteriše jače osjećanje tuge zbog prolaznosti svega, ali i nova vjera u ljudske i društvene vrijednosti. Umro je 1973, ubrzo poslije ubistva čileanskog predsjednika Salvadora Aljendea i dolaska na vlast desničarske vojne hunte. Djela: pjesničke zbirke "Praznična pjesma", "Suton", "Dvadeset ljubavnih i jedna očajna pjesma", "Pokušaj beskonačnog čovjeka", "Boravak na Zemlji", "Španija u srcu", "Treći boravak 1935-1945", "Opšta pjesma", "Grožđe i vjetar", "Elementarne ode".

 

Oda Federiku Garsija Lorki

 

Umro bih zbog grobišta,/ koja prolaze kao rijeke pepeljaste/ s vodom i grobnicama,/ noću, između potopljenih zvonova

Kad bih mogao plakati od straha u nekoj samotnoj kući,
kad bih mogao izvaditi svoje oči i pojesti ih,
učinio bi to za tvoj glas naranče u crnini
i za poeziju tvoju, koja se rađa s krikovima.
jer zbog tebe u plavo bojadišu bolnice,

zbog tebe rastu škole i lučke četvrti

i perjem se zaodijevaju ranjeni anđeli,
i ljuskama se pokrivaju ribe u mrijestu,
i morski ježevi se dižu u nebesa;
zbog tebe se krojačnice, sa svojim crnim membranama,
pune žlicama i krvlju,
i gutaju pokidane vrpce, i ubijaju se poljupcima,
i odijevaju se u bjelinu.
kada letiš u breskvin cvijet odjeven,
kada se smiješ smijehom uskovitlane riže,
kada treseš arterijama i zubima, grlom i prstima,
da bi mogao pjevati,
toliko si mio te bih umro za tebe,
umro bih zbog crvenih jezera
gdje sred jeseni živiš
s jednim atom palim i jednim bogom okrvavljenim,
umro bih zbog grobišta,
koja prolaze kao rijeke pepeljaste
s vodom i grobnicama,
noću, između potopljenih zvonova:
rijeke nabite kao spavaonice
bolesnih vojnika, što naglo urastaju
prema smrti u rijekama s mramornim brojevima
i uvenulim vijencima i uljima pogrebnim:
umro bih zato da te vidim noću
gdje gledaš potopljene križeve kako prolaze,
uspravan i plačući
jer pred rijekom smrti plačeš,
u zaboravu ranjeno,
plačeš plačući očima svojim što su ispunjene
samo suzama, i suzama i suzama.