Na današnji dan 1895. rođen je ruski pisac Sergej Aleksandrovič Jesenjin, koji je melodičnim i slikovitim stihovima poetizovao boemiju i skitnju i slutio oluje nad Rusijom i sopstveni udes skitnice i samoubice u 30. godini života.

Osim plesa, zanosna Isidora Dankan , najviše na svijetu je voljela 18 godina mlađeg ruskog pjesnika Sergeja Jesenjina. Njihova burna veza do danas je ostala upamćena kao jedna od najvećih, ali i najtragičnijih ljubavnih priča svih vremena.

Kad su se upoznali, on je imao 26, a ona 44 godine. U trenutku je došlo do kobne privlačnosti. Rasplamsala se fatalna ljubav koja je, naravno, završila kako i inače završavaju takve ljubavi.

Sve je počelo na privatnoj zabavi u Rusiji kad je Isidora, Amerikanka koja se smatra majkom modernog plesa, nastupala, a on bio jedan od gostiju. Ona nije ni znala ko je on. On je znao ko je ona ali nije znao reč engleskog, a ona ni reč ruskog. Započela je jedna teška veza puna alkohola, svađa, nasilja, rastanaka i sastanaka. Ona je na prijemima plesala, a on čitao svoje stihove. Ona mu je bila inspiracija, njegova muza. Bili su ludo zaljubljeni i presrećni.

Svađe, tuče, pijanstva i skandali

Par je odlučio da se vjenča iako je Isadora iza sebe imala nekoliko propalih ozbiljnih veza i nije vjerovala u brak. Imao je i Jesenjin brak iza sebe, puno ljubavnica kao i kratkotrajnih avantura. Ali nisu htjeli da se rastanu ni trenutka, a Isadora je morala da ide u Pariz.

Njen voljeni Sergej Aleksandrovič je tako, kao njen suprug, dobio vizu da otputuje sa svojom ljubavi. Ali, van Rusije, on nije bio ništa drugo nego "dodatak" slavne plesačice, njen "priljepak". Iako se ona svim silama trudila da ga se prihvate i van njegove domovine, organizujući mu književne večeri, prevođenje i objavljivanje pesama, niko nije reagovao.

On je potonuo u depresiju, nastupile su svađe, tuče, pijanstva i skandali. Neki izvori tvrde da je Jesenjin često napuštao Isidoru, a ona ga je preklinjala da se vrati. Slavna plesačica klečala bi na kolenima i ljubila mu cipele. Govorila bi mu nežnim glasom i suznih očiju: “Sergej Aleksandroviču, ja te volim!”

Vratili su se u Rusiju, a problemi nisu prestali. Znao je da kaže prijateljima da se ofucala i da ga stalno gnjavi. Umorna od svega Isidora mu je nakon samo godinu dana braka rekla da se vraća u Pariz, a uskoro je dobila telegram od njega. U njemu je pisalo: "Ja volim drugu. Stop. Ženim se. Stop. Srećan. Stop”.

Ali Jesenjin je bivao u sve gorem psihičkom stanju. Jedan njegov prijatelj, prisjećajući se posljednjeg susreta, nekoliko dana prije njegove smrti, rekao je da ga je pjesnik pitao: “Sviđa li ti se moj šal? To mi je Isidora poklonila. Eh, kako me je voljela ta starica! Ja ću joj napisati... ma pozvaću je, i vidjećeš, ona će razdragana i oduševljena dotrčati i opet mi pasti u zagrljaj."

U decembru 1925. godine u stanju jake potištenosti i duševnog nemira, 30-godišnji Jesenjin je izvršio samoubistvo. Mnogo je želio da umre, pa je odlučio da se osigura i ništa ne prepusti slučaju. U hotelu u Sankt Peterburgu presjekao je vene, zapalio cijev od grijanja i oko vrata omotao šal koji ga je tako bolno podsjećao na Isadoru i objesio se.

Jesenjinovi prijatelji tvrdili su da on uopšte nije bio zaljubljen u slavnu plesačicu, već samo u njenu slavu i strast, i da mu je prijala pažnja i obožavanje jedne tako popularne svjetske zvijezde. Ali, ima i onih koji tvrde da je Isidora bila velika i istinska Jesenjinova ljubav i da ju je veliki ruski pjesnik volio iskreno i ludo.

Ona je umrla zdrobljenog vrata

Posle Sergejeve smrti, Isidora ne pronalazi mir. Potpuno se povukla iz javnog života. Često se pojavljuje pijana u javnosti i vodi neuredan život. Muče je i finansijski problemi. Tugu liječi kratkotrajnim vezama, a vrijeme provodi između Nice i Pariza.

Tog 14. septembra posle ručka s prijateljima sa svojim mladim italijanskim ljubavnikom, sjela je u sportski "Bugatti". Tokom vožnje automobilom, rukom oslikani svileni šal koji je nosila oko vrata, zapleo se u točak automobila. Bukvalno joj je zdrobio vrat. Imala je 50 godina. Tako je dve godine nakon Jesenjinove smrti, šal - njen zaštitni znak, presudio i njoj.


Rastanak
Veče crne obrve natuče.
Nečiji konji pred ulazom stoje.
Da nisam mladost propio juče
Da se juče nismo rastali nas dvoje.
Ne škripi više trojko zadocnela!
Naš život ode bez traga rumena.
Možda će sutra bolnička postelja
Da me upokoji za sva vremena.
A možda ću sutra i ja sasvim drugi
Otići odavde isceljenih grudi.
Da pesmu kiše slušam u čas dugi
I da živim tako k`o svi zdravi ljudi.
Zaboraviću sve zle sile mraka,
One što me muče dok ne dotuku.
Oblici nežni i pojavo slatka!
Pamtiću zauvek tu nežnu ruku.
Zavolim li drugu, nek bude ma koja,
Ali i s drugom, u sutonu blagom,
Pričaću o tebi, o ljubavi moja,
Koju sam nekad i ja zvao dragom.
Pričaću kako je u svanuća rujna
Tek’o naš život, ruža neuvela
O glavo moja, glavo moja bujna…
Do čega si me ti samo dovela?