Danas su Bele poklade, dan za praštanje i veselje - Radio Kontakt Plus

Srpska pravoslavna crkva  danas obilježava Bijele poklade. Poklade su dan za praštanje i veselje. Smatralo se da u period velikog posta treba ući bez grijeha. Svako ko se zamjerio nekome, išao je da traži oproštaj i uvijek ga je dobijao. U domaćinstvima se tradicionalno priprema bogata mrsna gozba, naročito bijeli mrs po kome je ovaj praznik dobio ime.

Bijele poklade su praznik, i tog dana se svi međusobno druže i čašćavaju. Veselje traje do ponoći, a u ponoć nastupa  Vaskršnji post.

U nekim krajevima  i danas se zadržao običaj maskiranja tokom poklada.

Proslava praznika počinje okupljanjem takozvanih "vučara", mladića maskiranih u različite kostime. Poznati su po svojim kreativnim maskama napravljenim od vune i kože, za čiju pripremu je potrebno dosta vremena.

Većina istraživača smatra ove mistične običaje prethrišćanskim, koji su poput starorimskih Luperkalija (lat. Lupus – vuk) imale zadatak da odgnaju mrazeve (Moranu -„Babu Martu što trese jastuke“) i probude Jarila i Velesa da nam donesu toplo proleće usevima.

 

STARI OBIČAJI U POTKOZARJU 

U nedjelju pred bijele poklade uoči vaskršnjeg posta u nekim srpskim krajevima organizuje se običaj čarojice. Riječ je o običaju u kojem grupa maskiranih mladića obilazi domaćinstva igrajući i pjevajući.

Čarojice predstavljaju Srpsku - Glas Srpske

Čarojičari predstavljaju povorke duša predaka koje donose plodnost i u suštini odgovaraju povorkama koledara.

Ne zna se gdje kad je taj običaj postao, ali se smatra da maskiranje svoje korijene vuče još od predcivilizacijskih i prethršćanskih ratarsko-stočarskih kultura koje karakterišu primitivni oblici religije te magija za plodnost i zaštitu od zlih sila.

Svrha čarojica pretežno je bila tjeranje zla i dozivanje plodonosne godine.

Koliko god čarojice, prilikom svoga posjeta, zbijale šale i pjevale šaljive pjesmice, ići u čarojice bila je ozbiljna stvar. Pravila za čarojice su bila stroga i morala su se ozbiljno poštovati, kako ne bi bilo kobnih posljedica. Naime, vjerovalo se, ako bi se, kojim slučajem, u jednom selu u susrele dvoje čarojice, u nadolazećoj godini će neki učesnik čarojica sigurno umrijeti. Zbog toga su se mladići u selu morali dobro dogovoriti, ko će ići u čarojice i ako će ih biti više u selu kojim putem će se kretati da bi izbjegli susret.

 OBIČAJI KOJI SE POLAKO ZABORAVLJAJU: Koledari, čarojice ili vješalice  pjevaju moleći za sreću, snagu i ljubav | Glas Laktaša - Nezavisni online  magazin

Čarojice u ophod sela ne smiju ići prije 22 sata, a s ophodom moraju završiti prije izlaska sunca. Po zalasku sunca iskupi se kod kuće, gdje društvo ugovori, neparan broj muškaraca koji između sebe odaberu glavne uloge: mladu, djevera ili starog svata, babu, djeda, jarca i mačka. Obučeni su u gunjeve i stare odore, a lica su im maskirana, da li originalnim maskama ili nagaravljena, odnosno čarana ugljem (po čemu su čarojice i dobile ime), kako bi što bolje sakrili svoj identitet. Putem pjevaju uobičajene pjesme, koji put i vrlo proste te sa sobom nose stočna zvona klepe, kojima zvone i prave buku kako bi od sebe tu noć otjerali đavole. Glavnu riječ vodio bi djever, odnosno stari svat, koji je pozivao domaćine da izađu iz kuće. Kada bi domaćin izašao čarojice bi ga zadirkivale i uvlačile u kolo koje bi obavezno odigrali ispred svake kuće. U čarojice su mogli ići samo muškarci, uglavnom mlađeg doba, ljudi koji su veseli i umiju da pjevaju i zabavljaju.

 

Kad dođu pred prvu kuću, stanu svi pred zaključanim vratima i zapjevaju:

 

Čarojice došle vam pred kuću

Da popiju šljivovicu vruću

A i usput nešto da ponesu

A brašnare prazne im se tresu

 

Domaćin će otvoriti vrata i pustiti čarojice u kuću te ih darovati: jabukama, svatovskim peškirom, vezenom maramicom, slaninom, solju, žitom, kudeljom… Obavezno je čašćavanje čarojica rakojom na kojoj se one domaćinu zahvaljuju prigodnom pjesmom:

 

Ova čaša dika naša

Svuda skitala za mene pitala

Bila peta il deseta

Nama ništa to ne smeta

 

Kada se kod domaćina dobro pošale i ugoste, te pokupe darove, domaćin ispraća čarojice pjesmom:

 

Srećni bili došli dogodine

Biće mesa i suve slanine

Srećno pošli ove tamne noći

Obećajte da ćete nam doći

 

I oni odlaze drugom domaćinu pjevajući:

 

Ajde braćo da idemo

do (ime sljedećeg domaćina) da stignemo

da i njemu zaželimo

da ga zdravlje dobro služi

sa ljudima nek se druži

 

Sve čarojice nikad ne ulaze u kuću. Uvijek barem jedan član čarojica ne ulazi u kuću nego ostaje vani i u blizini kuće sakriven, kako ukućani ne bi utvrdili tačan broj čarojica, jer te večeri njih nitko ne smije prebrojiti. Ako bi netko prebrojio i utvrdio tačan broj čarojica, vjerovalo se kako će jedan od čarojica (vjerovalo se da je to onaj na kome se brojanje završi) u nadolazećoj godini umrijeti ili teško oboliti. Čak i idući selom, dio čarojica ide sporednim ili okolnim putem stramputicom kako ih ljudi iz kuća ne bi na putu prebrojili.

 

Čarojice su svakom jednako blagodarne, pa pjevaju i vesele sa i sa onim ko malo da, jednako kao i sa bogatima. Često pred siromašpnm kućama provedu običaj bez igdje išta. No nađe li se ko (što se rijetko dešava), da im se protivi, psuje ih i ništa im ne da, čarojice ga prokinju prigodnim stihovima:

 

dabogda sinove ženio, a kruva želio

dabogda ćeri udavo, a zemlju prodavo

kuća se straćarom zvala, a žena se za drugog udala

 

ili

 

dao ti bog snaju da čisti opanke

a ona tebi nazuvke u rosu, a priglavke po nosu

a čarape u travu, a opanke u glavu

 

Prnjavor - Maškare za dobrobit sela

 

Kad tako obrede sve selo onda se vraćaju istoj kući odakle su i pošli i to još dok sunce nije izašlo, pa tu pripreme ručak od onoga, što su dobili i malo se napiju. Običaj je bio da se pozovu svi članovi porodica onih koji su sudjelovali u čarojicama. Nekih godina, kada je darova bilo bogato u večernjem slavlju sudjelovalo bi i cijelo selo. Ako im nečega pretekne to podjednako podijele. Kad pođu, blagoslove i taj dom i raziđu se svojim kućama.

 

dr Irena Medar Tanjga, etnolog