Na današnji dan 1984. godine skokom sa mosta u Beogradu samoubistvo je izvršio srpski pisac Branko Ćopić, član Srpske akademije nauka i umjetnosti, nadahnut pripovjedač, tvorac zanimljivih i upečatljivih likova i događaja, koji je pisao svježim, sočnim i slikovitim jezikom. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a u Narodnooslobodilačkom ratu je učestvovao od 1941. Počeo je da piše kao đak učiteljske škole i prije Drugog svjetskog rata je objavio zbirke pripovjedaka "Pod Grmečom", "Borci i bjegunci" i "Planinci". NJegova prozna djela su prožeta lirikom, živopisnim realističkim slikanjem života na selu, poznavanjem mentaliteta i psihologije ljudi zavičajnog Grmeča i Podgrmečja, vedrinom i vitalnošću duha. Napisao je veći broj knjiga za djecu: "Bojna lira pionira", "Put u vedrinu", priče "U svijetu leptirova i medvjeda", "Bosonogo djetinjstvo", zbirke pjesama "Ognjeno rađanje domovine", "Ratnikovo proljeće". Posljednjom zbirkom pripovjedaka "Bašta sljezove boje", za koju je dobio NJegoševu nagradu, vedri, čak vjetropirasti Ćopić, kako su ga mnogi doživljavali, predstavio se kao pisac izuzetne misaonosti i stila, ali i kao razočarani čovjek obuzet melahnolijom i sumornim slutnjama, pišući u uvodu knjige o strepnji od "crnih konjanika" - ubica španskog pjesnika Federika Garsije Lorke i svog prijatelja iz mladosti - pisca Zije Dizdarevića. Ostala djela: romani "Prolom", "Gluvi barut", "Ne tuguj, bronzana stražo", "Osma ofanziva", zbirke pripovjedaka "Rosa na bajonetima", "Surova škola", "Doživljaji Nikoletine Bursaća".
